Prije deset godina, moji roditelji su se razveli. S obzirom na to da je moj otac bio bogat i vrlo uticajan, odlučeno je da ću ostati s njim. Moja mama gotovo nikada nije bila u mom životu otkako je došlo do razlaza. Na početku nisam ni razmišljao o tome previše, bio sam mladić koji je imao sve što mu je trebalo. Otac je bio uspješan, imao sam stabilnost i sigurnost, i sve se činilo savršenim.
Nedugo zatim, otac se ponovo oženio. Maćeha i njen sin ubrzo su postali važan dio mog života. Brzo sam prihvatio njih dvoje kao svoju obitelj, čak su mi postali dragi, poput prave porodice. Imao sam sve – novac, podršku, ljubav, osjećao sam se voljeno i sigurno.
- Međutim, kako su godine prolazile, sve se činilo savršenim, ali ja sam i dalje osjećao neku prazninu. Neki dan, šetajući s prijateljima kroz grad, naišao sam na stariju ženu koja je prodavala kokice na trgu. Približujući se, osjetio sam da nešto nije u redu, ali nisam odmah znao što. U trenutku kad sam bio dovoljno blizu, moje srce je stalo – to je bila ona, moja mama. Iako je izgledala drugačije nego prije, prepoznao sam je odmah.
Na njenom licu mogao se naslutiti blagi osmijeh, nešto što sam možda samo želio da prepoznam, ali istovremeno bila je tužna. Gledala me je izravno u oči. Znao sam da me prepoznala. Pomislio sam da bi mogla doći do mene, možda da me zagrli, ali nešto u meni se promijenilo. Nisam znao kako da reagiram. Moje društvo je bilo tu, i nisam želio da saznaju da je ta žena zapravo moja majka.
Osjećao sam sram, iako nisam bio siguran od čega – je li to bilo od nje, ili od sebe? Možda je to bila sramota zbog toga što nisam bio u stanju da je pozdravim, ili zbog toga što nisam želio da moji prijatelji shvate da je ona bila dio mog života. Iako mi je srce bilo ispunjeno tjeskobom, okrenuo sam glavu i nastavio hodati kao da nije bila tamo.
Prošle su dvije godine otkako se sve ovo dogodilo. Nekoliko dana prije, dobio sam vijest koja je duboko promijenila moj svijet. Čuo sam da je moja mama uzela svoj život. Samoća koju je nosila, njena tuga, sve je to bilo previše za nju. Našla je način da sebi oduzme život, presudivši sebi u malom stanu koji je iznajmljivala, bez ikog da bude uz nju. Sama, baš onako kako je živjela posljednjih deset godina.
Svjetlost i sreća koju sam osjećao kad sam imao sve – novac, obitelj, prijatelje – sada mi se činila bezvrijednim. Iako je ona bila u mojoj blizini, nisam je primijetio, nisam joj dao šansu da bude dio mog života. Moja reakcija na trgu ostavila je dubok trag. I sada, kad se prisjećam svega, nemoguće je ne pitati se da li je, možda, njena tuga bila potaknuta mojim odbacivanjem. Da li je možda to bio trenutak koji ju je na neki način slomio, iako nije mogla ni primijetiti koliko su moje misli bile ispunjene tjeskobom i nesigurnošću?
Teško mi je nositi se s pomisli da su moji postupci mogli utjecati na nju na način na koji nisam mogao ni zamisliti. I dalje se pitam hoću li ikada moći pomiriti s tim što se dogodilo. Nemoguće je obrisati prošlost, ali ostaje pitanje što bih mogao učiniti da ispravim ono što sam propustio. Gubitak mame, bilo na taj način, postavio je pred mene novu realnost. Nikad nisam ni pomislio da bi mogla doći do ovoga. Nisu me upozoravali na opasnosti ignoriranja onih koje volimo, i sada, kad je prekasno, osjećam duboku tugu za svakim propuštenim trenutkom.
