U današnjem članku vam pišemo na temu odnosa između doma i emocija, te kako nas predmeti koji nas okružuju oblikuju više nego što mislimo. O tome se govori jednostavnim riječima: kako stvari koje godinama čuvamo mogu uticati na naš mir, raspoloženje i način na koji drugi doživljavaju naš životni prostor. Kao da piše lični bloger koji želi prenijeti jedno iskustvo i jednu važnu poruku — dom je ogledalo duše, pa vrijedi obratiti pažnju na to šta u njemu zadržavamo.
Kako godine prolaze, svako sve više shvata da dom nije samo mjesto gdje se boravi, već utočište koje gradi naš unutrašnji mir. Kada čovjek pređe određene godine, taj osjećaj postaje još važniji — kuća ili stan postaju prostor u kojem se najbolje osjeća, gdje se povlači od svijeta i čuva svoje uspomene. Ali upravo tu, gdje bi sve trebalo da bude toplo i jednostavno, često se provuku predmeti koji više ne služe ničemu, a emotivno opterećuju. Stručnjaci godinama ističu da stvari koje nagomilamo mogu djelovati mnogo jače nego što pretpostavljamo: nekad gostima stvaraju nelagodu, a nekad u nama samima bude sjećanja koja više ne želimo svakodnevno gledati. Zato je povremeno sređivanje prostora i misli zapravo jedan od najnježnijih poklona koje sebi možemo dati.
Jedna od prvih grupa predmeta koje mnogi zadržavaju više nego što je potrebno jesu stare zalihe lijekova. Police pune kutija i bočica često nose težinu bolesti, podsjećanja na terapije i brige koje je možda vrijeme ostaviti iza sebe. Osim toga, lijekovi kojima je istekao rok ne samo da zauzimaju prostor, nego mogu biti i opasni. Blogeri koji se bave uređenjem doma često savjetuju da se zadrži samo ono što je zaista potrebno, a ostatak odloži na siguran način. Takav jednostavan korak odmah unese osjećaj lakše, svježije energije.
Mnogi ljudi starije dobi vole svoj stari namještaj, posebno komade koji nose priču — i to je sasvim razumljivo. Ali kada je čitav dom pretrpan masivnim ormarima, tamnim drvetom, starim sagovima i tapiserijama, prostor počinje izgledati kao mali muzej. Takav ambijent za gosta zna biti pomalo težak, kao da se nalazi u prošlosti, a ne u živom domu. Ponekad je dovoljno ostaviti samo najdraže komade, a ostalo osvježiti laganijim, modernijim detaljima. Prostor odmah djeluje prozračnije, a time i raspoloženje bude drugačije.
Tu su i stvari koje se godinama skupljaju jer bi „možda jednom mogle zatrebati“. Tegle, stare kutije, torbe, novine, razna ambalaža — sve ono što se stavlja „sa strane“, pa se zaboravi. Ovi predmeti najčešće ne nose nikakvu emotivnu vrijednost, ali zato zauzimaju mjesta i prave vizuelni nered. I dok se čini da ne smetaju, zapravo stvaraju skriveni osjećaj opterećenosti. Čuvati samo ono što ima svrhu jedan je od najjednostavnijih načina da dom ponovo diše.
Poseban izazov predstavljaju lična pisma, dnevnički zapisi i dokumenta koja ponekad stoje na vidnim mjestima. To jesu uspomene, ali su istovremeno i najosjetljiviji dijelovi čovjekovog života. Držati ih otvoreno znači izlagati svoju privatnost, ali i dozvoliti da emotivno teški sadržaji stalno budu pred očima. Diskretna kutija, ladica ili album čuvaju i uspomenu i mir.
Još jedna grupa predmeta koja lako preuzme prostor jesu jeftini suveniri i sitnice bez ličnog značaja. Često ih ljudi dobijaju na poklon, ili ih donesu sa putovanja, ne razmišljajući mnogo o tome. S vremenom se skupi gomila magnetića, figurica i šolja koje ne govore ništa o osobi koja tu živi. Kada ih je previše, prostor izgubi svoj identitet. Ostavljanje samo onih suvenira koji stvarno podsjećaju na lijep trenutak mijenja atmosferu za tren — dom ponovo postaje lični, a ne ispunjen tuđim ukusima.
Možda najosjetljivija kategorija jesu fotografije. One bi trebalo da bude radost, ali ponekad nose tugu, podsjećaju na ljude koji više nisu tu ili na odnose koji su se ugasili. Kada takve slike stoje na vidljivim mjestima, one svakodnevno oživljavaju emocije koje crpe energiju. Birati šta želimo gledati svaki dan jedan je od najnježnijih činova brige o sebi. Fotografije koje bude bol mogu ostati sačuvane, ali ne moraju biti izložene.
Na kraju, dom poslije šezdesete postaje više nego ikad odraz unutrašnjeg svijeta. Treba da zrači toplinom, smirenošću i radošću, a ne teretom prošlosti. Svaki predmet ima svoju energiju i utiče na raspoloženje — neki nas uzdignu, neki tiho opterete. Zato vrijedi zastati i pitati se: Da li mi ovo i dalje donosi radost? Da li želim da moji voljeni ovo vide? Ako odgovor nije potvrdan, vrijeme je za promjene. Oslobađanjem prostora oslobađa se dah, misli i mjesto za nove ljepše trenutke. Dom tako postaje ono što bi uvijek trebalo da bude — mirna luka koja čuva ono najljepše u nama
